Boško Ivkov 1942 – 2010

In memoriam

Boško Ivkov (1942-2010)

„Ožalošćena porodico Ivkov, poštovani domaćini Matice srpske, moje dame i gospodo,

Crna je mati nedelja u kojoj nas ošinu vest da je preminuo pesnik, i prijatelj drag, Boško Ivkov. Garav sam od jada što, kao jedan od osnivača Vojvođanske akademije nauka i umetnosti, sve češće sahranjujem njene simbole, nedavno Bogomila Karlavarisa, sada Boška Ivkova, ljude i umetnike bez kojih ova akademija ne bi imala smisla. Još jednom sve nas podsećam da ne umiru oni koji za sobom, zajednici, ostavljaju sjajno Delo i dobro ime svojoj deci. Zato smem da ustvrdim da plemeniti Boško Ivkov nije umro, samo je preminuo, i kada to kažem ne mislim da se jezički poigravam.
Govorim smisleno i odgovorno jer su stvaralački duh i duša Boška Ivkova jezički izmiveni, pa precizno odliveni, u dvadesetak knjiga, probrani u desetak tomova čitanki predela i ljudi Vojvodine pod zajedničkim naslovom „Zemlja i rašće“. Mogao je to da napiše samo sin ove zemlje, njenih voda i nebesa.

Delo Boška Ivkova građeno je na činjenicama života a ne na knjiškom znanju. Prostor vojvođanskog podneblja, prirode i bilja, života bliskog prirodi, vrvi od metafizičkih pitanja, od jeze, mučnine, predimenzioniranog straha, ali se neprekidno traži oslonac, uporište, za dalji, mogući, podnošljivi, nikako priprosto idilični život, dalek umu koji sumnja i problematizuje svet.
Čitalac s pravom od pisca očekuje utehu, da ga uspravi u život iz mrtvog mora prolaznosti. Jezik i svet Ivkovljevog dela od najređe su, lekovite, vrste, kakvu srpska književnost posle Miloša Crnjanskog i Isidore Sekulić i nema. To delo je kao bistra i pitka voda koja se izbistrila uprkos naplavinama doba u kome je nastajalo.

Nije preminuo jedan od poslednjih pesnika ovog podneblja sa slovenskim osećanjem sveta. Živi njegova poezija, setna, sva u slasti samokinjenja, smirena, istovremeno jetka za sve ono što ruši čoveka u kal i neprolaznost. Nikada Boško Ivkov nije stavljao svoje književno delo u funkciju dnevnih političkih zloupotreba. I kada je bio za saborno srpstvo, branio je upotrebu očuvanja autentične vojvođanske kreativne vertikale. Znao je da je to nabolji deo srpstva, i kad je zaturen. Uveren da će doći vreme kada će njegovo delo biti sivma prihvatljivo, ne samo njegovim vernim čitaocima, on je sa podvižničkim trudom gradio svoju čitalačku publiku. Uveren da prvo treba čitati, pa potom misliti, oprezno delovati, opraštam se u ime Vojvođanske akademije nauka i umetnosti čiji je Boško Ivkov bio član, opraštam se u ime srpske i vojvođanske, a pre svega književne, javnosti od sjajnog pisca i čestitog čoveka Boška Ivkova.

Prijatelju Boško,
ne zameri mi što sam u ovom času ličan. Činim to ne zarad spostvenog isticanja, već da bih jasnije, u pamćenju nam, zadržao tvoj plemeniti lik. Kao urednik objavio si mi u „Poljima“ prvi „Zapis o poeziji“ (1972); u Ćirpanovu prvu knjigu rasprava „Između književne teorije i interpretacije“ (1977); u Matici srpskoj prepevao poemu „O rosi“ (1981); u „Dnevniku“ prepevao izabrane pesme „Pesak i doba“ (1986) i za to „popravljanje moje poezije“, kako si u šali govorio, dobio godišnju nagradu Društva književnika Vojvodine za prevod, dobronamerno zaključivši da se „Tamašu ne samo sve krave tele, nego i kapije“; nakon mog povratka iz kanadskog samoizgnanstva, sa Tišmom, Grujićem i Juditom, 1995, omogućio si mi objavljivanje u Matici srpskoj iskupljeničkih knjiga, romana „Okupani u vječnosti“ i „Ukrajinska književnost između Istoka i Zapada“. O druženju po kafanama od Novog Sada do Stapara i Đevđelije da i ne govorim.

Kada te upitah zašto sve to činiš za mene, tvoj odgovor bi začudan i treba da ga podelim sa svima u ovome smrtnom času jer su život, posebno dobra volja i ovo malo duše u nama, jači od smrti: „Činim to da te spasem, ne od tvojih Rusina, nego od samog tebe. Suviše si plahovit. Ne treba sve da kažeš i kada si u pravu. Sačekaj, saberi se, jutro je bistrije od večeri! Da znaš, pred mojim Srbima ne mogu više da te branim sve dok te, kao Jašu Ignjatovića, ne budem morao da skidam sa bureta, da te moji ne bi obesili kada ponovo nešto laneš“. Poslednji naš razgovor, pred odlazak na Zlatibor, završen je namerom da jezički urediš srpski prevod mog poslednjeg romana „Splav od čežnji“. „Samo požuri“, reče. Na žalost, zakasnih. Smrt je brža od dobre volje. Ko će sada da mi „popravlja“ pesme i romane, dragi prijatelju, pitam se. Odgovor već slutim. Sačekaj, sad ću i ja. Koga Bog voli uzima ga sebi. Oni bez duše ne trebaju mu. Hvala ti, Boško, stariji brate po reči, što smo delili hleb i so sa ove vojvođanske zemlje!“

U Novom Sadu, Matica srpska
30.novembar 2010.

Julijan Tamaš