Bogomil Karlavaris 1924 – 2010

In memoriam

Bogomil Karlavaris (1924-2010)

„Ožalošćeni srodnici,
Dragi prijatelji,
Moje dame i gospodo!

Imam težak, povereni mi posao da u ime članova Vojvođanske akademije nauka i umetnosti ispratim u večnost svog starijeg kolegu i prijatelja Bogomila Karlavarisa. Težak posao, kažem, pre svega zato što nas svačija smrt suočava sa pitanjem o smislu življenja, svačijeg pa i našeg, a pogotovo preminulog. Odgovor na to pitanje nije jednoznačan, ali meni se čini, kako starim sve sam sigurniji u to, da nakon nas ostaju, ipak dve utehe: delo koje ostavljamo za sobom i, možda još važnije, a svakako ne manje važno, dobro ime. Delo, značajno i prepoznatljivo, i slikarsko i teorijsko, Bogomil Karlavaris svakako ima. Po njemu on je odavno akademik, odnosno besmrtnik. I bez obzira što se bavio i onim što u godinama njegovih stvaralačkih zamaha nazivalo vaspitanje boljega čoveka; bez obzira što je svoja slikarska iskustva i intuicije dovodio i do refleksivnog stepena, do svesti, on je pre svega bio i ostao slikar, kome su prostor, ravnica i more –dakle beskraj, zemlja i nebesa – bili i ostali onaj prostor u kome je njegovo biće najlakše disalo. Na njegovim slikama čoveka kao fizike, kao tela, ima malo. Možda zato što je čovek za njega bio duh i duhovnost, a ne objekat, predmet, stvar. U njegovom naoko geometrizovanom slikarskom svetu od geometrizma se spašava bojom, perspektivom, otvorenom kompozicijom slike – tako stiže do duha nijansi – a duh čovekov je prisutan u doživljaju tog beskrajnog prostora, u nijansama i odnosima boja. Zbog toga nema figurativno predstavljenog čoveka. Biće nije predmet, nego duhovna veza čoveka i univerzuma. Dominira, ipak, jedan prostor, čini se i prostor sreće: Vojvodina.

Iza Bogomila Karlavarisa ostaje eho koji će ga pratiti dok je pamćenja: bio je dobar čovek, koji je voleo život, svoj, ali je poštovao i tuđe živote. Imao je svoja uverenja, i branio ih je, ne samo kao partizan, nego i kao intelektualac socijaldemokratske orijentacije. Uvek slikar i umetnik, pre, nakon i svega.

Voleo je, koliko sam u poslednjim godinama njegovog života mogao da primetim, i žene i vino, a to znači da je slavio i uživao u lepoti. Kao što znamo, jedino lepota može spasiti svet. Zato sam uveren da je bio i ostaće bolji primerak ljudskog roda. Bio je u izvesnom, dobrom smislu, anacionalan, što znači da nije merio ljude po njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Merio ih je po stvaralačkoj sposobnosti i poštovanju drugih. Zato je njegova nacionalnost bila slikarstvo, rad, užitak u blagodetima ovoga datoga nam, jedinoga sveta. Verovao je u večnost i neuništivost materije, ali i u neuništivost duha sačuvanog u umetnicima. Razvejani prah njegovog spaljenog bića lebdeće na njegovim slikama, raznoseći se zemljom, morem i nebesima. Dragi stariji kolega i prijatelju, čestiti druže moj, voleo bih jednom, kada mi budu drugi podvlačili poslednju crtu, liniju ili kakogod, da me prepoznaju i kažu da sam pripadao istom soju ljudi kome i Ti pripadaš. U ime članova Vojvođanske akademije nauka i umetnosti, i od mene, do skorog viđenja.

Slava ti i hvala za sapatništvo!“

Julijan Tamaš
(na komemoraciji povodom smrti Bogomila Karlavarisa u Akademiji umetnosti, 12. jula 2010)